"Ni
u jednome razdoblju gledišta o biti i podrijetlu čovjeka nisu postala
nesigurnija,
neodređenija i mnogostrukija nego u našem razdoblju
povijesti
Mi smo u otprilike dvadesetostoljetnoj povijesti prvo povijesno razdoblje
u kojemu je čovjek sam sebi postao posve i bez ostatka problematičnim: u kojem
čovjek više ne zna što jest, no ujedno također zna, da on to ne zna." (M.
Scheller)
Činjenica je da gledišta o biti i podrijetlu čovjeka nikad nisu bila mnogostrukija
no sada. Naime, postoji mnoštvo teorija, mitova i legendi o postanku života i
čovjeka. Dugi niz stoljeća ljudi su štovali lik božice zemlje vjerujući da je
"majka svijeta" i da je dala život čovjeku i ostalim živim bićima. U egipatskoj
mitologiji postoji mit o ptici Veliki Bukač koja je na zemlji snijela veliko
jaje iz kojega se razvio život. Sjevernoamerički Indijanci pak vjeruju da je
ženu i muškarca stvorio gavran iz drveta i gline. Astečki mit kaže da je čovjeka
stvorio i dao mu znanje Quetzalcoatl, bog u obliku pernate zmije. "Mašta je važnija
od znanja" rekao bi Albert Einstein. Najčitanija knjiga na svijetu, Biblija nas
uči da je Bog stvorio muškarca, a zatim iz njegova rebra i ženu. Znanost pak
ističe čovjekovu sličnost s čimpanzom, koja u genetičkom smislu iznosi čak 98,4%,
ali drži da se loza Homo odvojila od čimpanze prije oko 5 do 7 milijuna godina.
Vjerujem da je današnjem čovjeku stoga teže odlučiti se u koju od priča povjerovati
negoli Azteku koji je znao samo za Quetzalcoatla. Posebno je pak teško vjerniku
koji bi trebao vjerovati u ono što mu nalaže vjera, a susreće se i s znanstvenim
dokazima koji mu djeluju racionalnije.
No i ako odbacimo pitanje postanka svijeta i čovjeka, suvremeni čovjek se susreće
s mnoštvom drugih bitnih, kompliciranih pitanja, primjerice tko sam i zašto sam
to što jesam, a ne nešto ili netko drugi? Uslijed teškoća s kojima se čovjek
modernog doba hrva obuzima ga sumnja u svoju bit, sumnja u smisao egzistiranja.
Čovjek se teško nosi sam sa sobom, sa svojim izumima i napretkom čovječanstva.
Riznica raznoraznih (sa)znanja postaje sve veća, a čovjek potaknut znatiželjom
i/ili zapovijedi osjeća potrebu otvoriti što više škrinja u toj riznici.
Danas doista znamo mnogo više nego prije na svim područjima pa tako i o sebi.
Odgonetnut je genom pa znamo točno koji je odsječak DNA molekule je za što zaslužan,
znamo zašto dolazi do većine bolesti, znamo dosta toga o mozgu i o tome od čega
smo općenito građeni, kako i u kojoj mjeri možemo utjecati na kvocijent inteligencije,
kako možemo poboljšati neke osobine etc. I po pitanju duha smo uvelike napredovali
pa tako baratamo s pojmovima karizme, duhovna iscjeljenja, rada na sebi
Pa ako
zamislimo znanje koje se neprestano nagomilava kao ispunu kruga, a neznanje kao
ono oko oboda kruga tj. kružnicu ne možemo a da ne primijetimo kako kad je znanje
malo, neznanje je manje nego kod slučaja kad je krug znanja velik. Znači da je
znanje proporcionalno s neznanjem i što je krug znanja veći, veći je i krug neznanja.
Tako kad o nečemu znamo malo mislimo da znamo dosta, ali kad uđemo dublje u bit
pred nama se ukaže široko "neobrađeno polje". Zato mislim da danas
iako znamo više činjenica nego prije možda ne poniremo dovoljno duboko u problematiku
poznavanja
sebe samih i drugih. Jedan od razloga je možda preopterećenost čovjeka koji živi
i radi u doba kapitalizma, razdoblja kad je profit važnija od samog čovjeka te
nedostatak vremena za promišljanje. U trci za informacijama i "lovom", jednom
riječju uspjehom, jednostavno ne ostaje prostora za "filozofiranje".
Katkad pomislim:
"Lako je bilo Diogenu filozofirati, ta ne čeka ga 15 neodgovorenih emailova,
ne mora poslije posla pokupiti automobil od mehaničara, paziti da nije u minusu,
znati što se nosi ove sezone, probati novi šampon protiv peruti, paziti da mu
se ne isprazni baterija mobitela i još k tome napisati onaj izvještaj za šefa
do sutra u 8."
I da na kraju zaključim, slažem se s Maxom Schellerom da postoji problem, da
današnji čovjek ne gleda uvijek u pravom pravcu, da postoji, usudila bih se reći,
kriza
potrošačkog društva, ali smatram da je velika stvar to što smo toga svjesni.
Već je jedan korak ka poboljšanju i samo razmišljanje o problemu i pisanje ovog
eseja.
by maja