Besplatni Hosting | Web Hosting | Zakup Domena | Supetar - Brac - Croatia | MaXtel | Mikrotik Web Shop | Croatia Holidays | Apartments Croatia

"Ni u jednome razdoblju gledišta o biti i podrijetlu čovjeka nisu postala nesigurnija, neodređenija i mnogostrukija nego u našem razdoblju povijesti…Mi smo u otprilike dvadesetostoljetnoj povijesti prvo povijesno razdoblje u kojemu je čovjek sam sebi postao posve i bez ostatka problematičnim: u kojem čovjek više ne zna što jest, no ujedno također zna, da on to ne zna." (M. Scheller)
Činjenica je da gledišta o biti i podrijetlu čovjeka nikad nisu bila mnogostrukija no sada. Naime, postoji mnoštvo teorija, mitova i legendi o postanku života i čovjeka. Dugi niz stoljeća ljudi su štovali lik božice zemlje vjerujući da je "majka svijeta" i da je dala život čovjeku i ostalim živim bićima. U egipatskoj mitologiji postoji mit o ptici Veliki Bukač koja je na zemlji snijela veliko jaje iz kojega se razvio život. Sjevernoamerički Indijanci pak vjeruju da je ženu i muškarca stvorio gavran iz drveta i gline. Astečki mit kaže da je čovjeka stvorio i dao mu znanje Quetzalcoatl, bog u obliku pernate zmije. "Mašta je važnija od znanja" rekao bi Albert Einstein. Najčitanija knjiga na svijetu, Biblija nas uči da je Bog stvorio muškarca, a zatim iz njegova rebra i ženu. Znanost pak ističe čovjekovu sličnost s čimpanzom, koja u genetičkom smislu iznosi čak 98,4%, ali drži da se loza Homo odvojila od čimpanze prije oko 5 do 7 milijuna godina.
Vjerujem da je današnjem čovjeku stoga teže odlučiti se u koju od priča povjerovati negoli Azteku koji je znao samo za Quetzalcoatla. Posebno je pak teško vjerniku koji bi trebao vjerovati u ono što mu nalaže vjera, a susreće se i s znanstvenim dokazima koji mu djeluju racionalnije.
No i ako odbacimo pitanje postanka svijeta i čovjeka, suvremeni čovjek se susreće s mnoštvom drugih bitnih, kompliciranih pitanja, primjerice tko sam i zašto sam to što jesam, a ne nešto ili netko drugi? Uslijed teškoća s kojima se čovjek modernog doba hrva obuzima ga sumnja u svoju bit, sumnja u smisao egzistiranja. Čovjek se teško nosi sam sa sobom, sa svojim izumima i napretkom čovječanstva. Riznica raznoraznih (sa)znanja postaje sve veća, a čovjek potaknut znatiželjom i/ili zapovijedi osjeća potrebu otvoriti što više škrinja u toj riznici.
Danas doista znamo mnogo više nego prije na svim područjima pa tako i o sebi. Odgonetnut je genom pa znamo točno koji je odsječak DNA molekule je za što zaslužan, znamo zašto dolazi do većine bolesti, znamo dosta toga o mozgu i o tome od čega smo općenito građeni, kako i u kojoj mjeri možemo utjecati na kvocijent inteligencije, kako možemo poboljšati neke osobine etc. I po pitanju duha smo uvelike napredovali pa tako baratamo s pojmovima karizme, duhovna iscjeljenja, rada na sebi…Pa ako zamislimo znanje koje se neprestano nagomilava kao ispunu kruga, a neznanje kao ono oko oboda kruga tj. kružnicu ne možemo a da ne primijetimo kako kad je znanje malo, neznanje je manje nego kod slučaja kad je krug znanja velik. Znači da je znanje proporcionalno s neznanjem i što je krug znanja veći, veći je i krug neznanja. Tako kad o nečemu znamo malo mislimo da znamo dosta, ali kad uđemo dublje u bit pred nama se ukaže široko "neobrađeno polje". Zato mislim da danas iako znamo više činjenica nego prije možda ne poniremo dovoljno duboko u problematiku poznavanja sebe samih i drugih. Jedan od razloga je možda preopterećenost čovjeka koji živi i radi u doba kapitalizma, razdoblja kad je profit važnija od samog čovjeka te nedostatak vremena za promišljanje. U trci za informacijama i "lovom", jednom riječju uspjehom, jednostavno ne ostaje prostora za "filozofiranje". Katkad pomislim: "Lako je bilo Diogenu filozofirati, ta ne čeka ga 15 neodgovorenih emailova, ne mora poslije posla pokupiti automobil od mehaničara, paziti da nije u minusu, znati što se nosi ove sezone, probati novi šampon protiv peruti, paziti da mu se ne isprazni baterija mobitela i još k tome napisati onaj izvještaj za šefa do sutra u 8."
I da na kraju zaključim, slažem se s Maxom Schellerom da postoji problem, da današnji čovjek ne gleda uvijek u pravom pravcu, da postoji, usudila bih se reći, kriza potrošačkog društva, ali smatram da je velika stvar to što smo toga svjesni. Već je jedan korak ka poboljšanju i samo razmišljanje o problemu i pisanje ovog eseja.

by maja