Je li čovjek kao posrednik između dvaju svjetova ujedno podvojeno biće?

Motiv podvojenosti ljudskog duha prisutan je od davnina. Okupirao je mnoge književnike, filozofe, a zasigurno i mnoge obične smrtnike koji nisu zabilježili svoja razmišljanja. U skladu s uzrečicom "Sto ljudi, sto čudi" ljudi koji su se bavili problemom podvojenosti bića donosili su različite zaključke.
Poznati moderni njemački književnik Hermann Hesse tvrdi kako je čovjek tek tjelesno jedna cjelina, a duhovno nikada. Katoličanstvo pak zastupa drugačije mišljenje, da su duh i tijelo povezani te tvore jednu narav. "Jedinstvo duha i tijela tako je duboka da se duša mora smatrati formom tijela." Duša ne propada ni kada se tijelo odvaja smrću, a ponovno se ujedinjuju u uskrsnuću. Čovjek je "jedan tijelom i duhom". To jedinstvo duha i tijela ujedno je bio i ideal antičke kulture. No kršćanstvo je shvaćano i kao revolucionarna pojava što bi pak značilo da raskida s antičkim idealima. Zaista, u nekim trenucima čini se da kršćanstvo veliča isključivo duhovno. Sveti Pavao je spominjao pobunu koju tijelo vodi protiv duha i nazvao je baštinom grijeha.
Čak su se i skolastici sporili oko sličnog pitanja, pitanja odnosa vjere i uma. U počecima su vjeru i um izjednačavali, a od 14. stoljeća prihvaćaju mogućnost suprotstavljanja tih dvaju pojmova, te je to ujedno i "smrt" skolastike.
Krajem 16. stoljeća rodio se veliki Descartes kojega je također zaokupio odnos duha i tijela. Bio je dualist i isticao dvije supstancije, misleću, koja pripada duhu i protežnu, koja pripada tijelu. Shvatio ih je potpuno nezavisno jednu od druge iako nam iskustvo pokazuje da duša i tijelo svakako moraju biti u interakciji.
Nastupa doba krize racionalizma i prosvjetiteljstva te postaje aktualna tzv. faustovska tema. Nakon Lessinga odnos dvaju "svjetova" muči i Goethea. Da ga je to pitanje zaista mučilo govori i činjenica da je na svom djelu Faust, u kojem obrađuje temu podvojenosti jednog pojedinca, radio čak šezdeset godina. Faust je intelektualac podvojene svijesti ("Zwei Seelen wohnen, ach! in meiner Brust"). Istovremeno teži za užicima "ovoga" i "onoga" svijeta te ga ta razapetost onemogućuje u oblikovanju kao potpune, uravnotežene osobe.
Slično razmišlja i filozof iz Königsberga - Immanuel Kant kojega je iz "dogmatskog drijemeža" trgnuo David Hume. Jedan od bitnih trenutaka Kantove filozofije je upravo podvojenost razuma i uma. On ističe kako čovjek pripada dvama svjetovima, kao osjetilno biće usmjerava se k sreći i ugodi, dok u domeni slobode pripada umnom svijetu.
Svoj doživljaj pojma podvojenost bića mogla bih opisati na sljedeći način. Čovjek egzistira na granici dvaju sfera, materijalne i duhovne. Tako osjeća potrebu za novcem i nekretninama, trči za uspjehom, moći, živi da bi jeo i pio, a ne jede da bi živio etc., ali osjeća i potrebu za samoostvarenjem, ispunjenjem plemenitih ciljeva, želi biti human, stvarati, pretvoriti egzistenciju u esenciju. Da bismo bili sretni trebamo sa svakog "pladnja" uzeti komadić, te dvije suprotnosti (materijalno vs. duhovno) dovesti u ravnotežu. Suvremenom čovjeku to nije lagan zadatak budući da je doba kapitalizma i da se pred njega postavljaju različiti i k tome mnogobrojni zahtjevi. Zanimljivo je pitanje što se dogodi kada se isti taj suvremeni čovjek odluči poslužiti samo s jednog pladnja, dakle ako izabere samo materijalno ili samo duhovno. Uobičajeno je materijalno spominjati u negativnom kontekstu i istovremeno podizati na pijedestal duhovno, ali je li dobro u potpunosti ignorirati materijalno i posvetiti se samo duhovnom? Ja smatram da to nije rješenje i da se i tu treba primjenjivati maxima "Aurea mediocritas".

by maja