Posljednji Stipančići

 

Vjenceslav Novak

 

 

 

 

 

 

 

 

                             

     

 

Maja Sabalić, III.a

 

 

 

Biobibliografija:

 

        Hrvatski književnik Vjenceslav Novak  rodio se u Senju 17. rujna 1859. godine u obitelji činovnika Josipa Novaka, podrijetlom Čeha iz Kraljeva Gradca i Ivke, po rođenju Senjanke, ali bavarskog podrijetla. Budući da je već u devetoj godini ostao bez oca na njegov intelektualni i emocionalni razvoj najviše utječe majka. Pučku školu i nižu gimnaziju pohađao je u Senju i Gospiću, a potom prešao u Zagreb gdje je završio realnu gimnaziju i učiteljsku školu 1879. Tada se vraća u Senj i pet godina radi kao učitelj, objavljuje svoje prve književne pokušaje u Napretku, Našoj slozi i Vijencu i bavi se glazbom. Svoju prvu pripovijetku Maca objavljuje 1881., a već 1884. odlazi u Prag i zahvaljujući potpori Zemaljske vlade u tri godine završava orguljanje, teoriju, povijest i estetiku glazbe.

Nakon povratka iz Praga imenovan je učiteljem glazbe na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Bavi se aktivno i pisanjem pa tako 1888. izlazi u izdanju Matice hrvatske njegov prvi roman Pavao Šegota, a odonda se nižu usporedno njegova književna i glazbeno-teorijska ostvarenja te se s razlogom smatra prvim našim glazbeno-pedagoškim piscem. Uređivao je glazbene listove Gusle i Glazba. U dvadeset pet godina književnog rada napisao je više tisuća stranica. U prvom stvaralačkom razdoblju osim Mace i Pavla Šegote nastale su mnoge pjesme, prijevodi, članci iz muzikologije te pripovijetke.

Od 1890. godine, tj. u drugom stvaralačkom razdoblju nastaje roman Pod Nehajem, a u trećem razdoblju, od 1894. počinju Novaka zanimati i socijalni problemi. Tada su nastala njegova najbolja djela, romani Nikola Baretić, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Zapreke, Tito Dorčić, pripovijetke Podgorka, Nezasitnost i bijeda, Majstor Adam, Na samrtnoj uri, Slovo zakona, U glib, Janica, Iz velegradskog podzemlja, crtice i satire Teški životi te autobiografska djela Sličice iz moga vojnikovanja i Sličice iz moje bilježnice.

Budući da je Novak imao brojnu obitelj, a k tomu i tuberkulozu, bio je u financijskim problemima i djela su mu morala donositi honorare. Zato bi često ostajala nedorađena. No, usprkos tomu Novak je svojim darom zapažanja i  nevjerojatnom predanošću zaslužio mjesto među najboljim hrvatskim realistima i laskave nazive «senjskog Šenoe» i «hrvatskog Balzaca». Nepovoljne okolnosti koje su ga okruživale dovele su do prerane smrti u četrdeset šestoj godini. Umro je u noći 20.rujna 1905. priređujući rukopis za tisak.

 

 

Naslov: Posljednji Stipančići

Autor: Vjenceslav Novak

Izdavač: ABC naklada (1999.g)

Vrsta: socijalni roman; ima elemente obiteljskog, regionalnog kao i političkog romana

Tema: povijest jedne patricijske obitelji

Mjesto zbivanja: grad Senj

Vrijeme zbivanja: radnja obuhvaća prva tri desetljeća 19. stoljeća, vrijeme ilirskog preporoda, no spominju se preci obitelji Stipančić i događaji s početka 18. st.

O djelu: roman Posljednji Stipančići objavljen je u «Zabavnoj knjižnici» Matice hrvatske 1899. i pripada trećoj i zadnjoj fazi Novakovog stvaralaštva, ali prvom tematskom krugu koji oslikava život Senja i okolice. Suvremena književna kritika roman ocjenjuje kao vrhunac Novakovog stvaralaštva i jednim od najboljih djela hrvatskog realizma. No nije oduvijek bilo tako. Isprva je roman bio nezapažen usprkos Kranjčevičevoj pozitivnoj ocjeni.

 

 

Sadržaj:

         Roman počinje u Senju zimi 1834. godine opisom kraja života ženskih članova obitelji Stipančić, Lucije i Valpurge. One žive siromašno u tmurnoj sobici koja im je zadnje što je preostalo od imanja. Lucija je oboljela od tuberkuloze i bliži joj se smrt. Neprestano misli na Alfreda i pita se da li ju on zaista voli. Redovito dobiva pisma, tobože od Alfreda, za koja ne zna da su lažna. Majka Valpurga neprestano je uz nju i u svemu joj nastoji udovoljiti. Često joj priča o povijesti obitelji i žalosnoj obiteljskoj sudbini: Ante Stipančić oženio se mladom Valpurgom s kojom je imao dvoje djece, sina Jurja kojega je iznimno volio i u kojeg je ulagao sva sredstva i kćerku Luciju koju je zapostavljao i jedva primjećivao. Odgajao ih je vrlo strogo i za sve eventualne probleme okrivljavao suprugu. Jurja je u šesnaestoj godini posljednjim novcem poslao u Beč na studij prava. Ondje konačno oslobođen stege Juraj zanemaruje obveze i lagodno živi dok otac u nadi da će ovaj ipak završiti fakultet šalje sve preostale novce, a čak se i zadužuje. Luciju otac i dalje ignorira, u nju ne ulaže ništa i ne dozvoljava joj ništa pa ona živi potpuno izolirana pokušavajući se povremeno izboriti za neka mala prava poput prava na vlastiti izbor literature, odlaska na ples, druženja s prijateljicama i sl. Ante međutim osim obitelji upropaštava i svoju političku karijeru pa se, razočaran poslovnim neuspjehom i još više Jurjevim neuspjehom, slama i umire. Iz Beča se vraća Juraj kojemu je ponestalo novca. Sobom dovodi i prijatelja Alfreda u kojeg se nakon ugodno provedenih trenutaka zaljubljuje Lucija. Nakon što Juraj primora majku da proda kuću i dobije novac odlazi u Zagreb, mijenja ime i prezime i potom seli u Mađarsku. Valpurga i Lucija tonu u sve veću bijedu. Bolesnoj Luciji jedina radost su pisma koja joj na Valpurgin nagovor umjesto Alfreda piše Martin Tintor koji je u Luciju već dugo zaljubljen. Lucija često sumnja u istinitost sadržaja pisama i naposljetku otkriva da je prevarena te da je njen ljubljeni Alfred već neko vrijeme u sretnom braku. Nedugo zatim razočarana i teško bolesna umire. Dvije godine nakon toga umire i Valpurga, potpuno upropaštena, kao prosjakinja. Malu kućicu u kojoj je stanovala kupio je neki postolar po imenu Gašpar koji je volio pjevati: «Još Hrvatska ni propala».

 

Analiza likova:

 

Ante Stipančić

Ante Stipančić je pripadnik patricijskog sloja Senja, otac Jurjev i Lucijin i Valpurgin muž. U dvadeset i osmoj godini, nakon lagodnog života i velikog troška u velikim gradovima, postaje natporučnik, no nezadovoljan tim poslom odriče se službe i vrača se u Senj. Ondje se zaljubljuje u šesnaestogodišnju Valpurgu iz porodice senjskih patricija Domazetovića i njome se u četrdesetoj godini ženi. Nastoji biti dominantan, smatra se izuzetnim, izrazito sposobnim, no ustvari je propao čovjek, kako staleški i politički, tako i moralno. U kući tiranizira i zapostavlja ženu i kćer, a sve nade polaže u nadarenog sina Jurja za kojega žrtvuje sve. U poslu se ne snalazi baš najbolje. Tako ne uspijeva doći ni do jednoga uglednog položaja u gradu usprkos prevarama, izdajama i ostalim nemoralnim djelatnostima kojima se bavi. U jednom pismu prijatelju Stipančićev sin Juraj za oca kaže:

«Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto-poto plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo zato što je u isti čas trožio uporište na raznim stranama - jer vlastitog nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj staleš i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u davninu da potraži plemički list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti: znao je od svačesa nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe čovjekom učenim. No u svijetu je ulovio gospodske običaje i manire sve po posljednje…Kod kuće je bio strah ukučana, a mali su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima nezadovoljan.» Kada sinu ne uspijeva završiti fakultet on biva duboko razočaran. Zato, a i zbog toga što sam nije uspio u politici piše sinu kada mu šalje zadnje novce ovako: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi - moj bi se glas bio čuo u Požunu, i ja bih bio otvorio tebi put do najodličnijih mjesta. Sad radi što hoćeš i kako znaš; ubij se, ja sam bešćutan...» Kako nije podnosio razočaranja i neuspjehe slomio se i nedugo zatim umro.

 

Valpurga Stipančić

     Valpurga Stipančić bila je iz porodice nekad uglednih Domazetovića. U šesnaestoj godini udala se za dosta starijeg Antu Stipančića. « Mlada Valpurga nije polazila za Antu iz ljubavi, a nije joj on bio ni odvratan. Imovina njezinoga oca bila je već propala, no u naručaj Antin dovelo ju je njezino nepoznavanje svijeta.» Smatrala ga je izuzetnim: «Za Valpurgu nije bilo čovjeka koji je mogao biti umniji, iskusniji i bolji od njenoga muža». Valpurga je bila samozatajna, strpljiva i pokorna žena. «Dobroćudna od prirode, a odgojena u roditeljskoj kući odgojem koji je gušio u ženskoj djeci svaku samostalnost, podvrgla se vrlo lako njegovoj volji i bila u sebi uvjerena da ne može pripadati nego samo njemu, da je svijet svake žene optočen ovako samo mužem koji ju je usrećio otevši je djevojaštvu…njezina sloboda ugasnula malo-pomalo posve, i ona bila u njegovoj kući - slobodna ropkinja.» Bila je, nesumnjivo, više od prosječne žene: «Tako lijepa, ako i sitna tijelom i smjerna svojim držanjem, davaše ona od sebe nešto kraljevsko». Djecu je jako voljela: «Kad dođoše djeca, bude njezin svijet još tješnji, tek joj se srce prepunilo materinjom ljubavi. Tako je ostala krasna i dobra žena i mati a da nije nikada osjetila one ljubavi koja je most k materinskoj sreći. Slast ljubavi kojom je ljubila svoju djecu, čuvaše je kasnije pred onime što bi lako moglo srušiti nimbus u kojem se pred njezinim očima kretao njezin muž.» No muž joj nije dopuštao da «razmekšava» djecu tako da su ona i djeca (pogotovo Juraj) uvijek bili na distanci: «Jednom - jedva mu je bilo šest godina - poljubila ga je pred Veronikom, a mali se otresao na nju otrvši rukom lice: - Ta šta me ližeš! - Valpurga se smijala tome govoreći: - Eto, sav otac - ali Veronika je vidjela da su joj došle na oči suze...» S Lucijom je bila više povezana budući da su živjele zajedno sve do Lucijine smrti. Kada se Lucija razboljela Valpurga ju je neumorno njegovala i nastojala joj ispuniti sve želje. Ljubav, nježnost i požrtvovnost koju je tako nesebično svima pružala nikada joj nije bila iskazana ni vraćena. Umrla je sama i proseći pred drugi Uskrs od kćerine smrti.

 

Juraj Stipančić

Juraj Stipančić prvo je dijete u obitelji Stipančić, a k tome još i muško. Zato ga otac neizmjerno voli, ulaže u njega mnogo truda i novca, ali mnogo i očekuje. Prema Jurju se ponaša pomalo posesivno: «Juraj je pripao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati». Majka se pak nije smjela previše miješati u Jurjev odgoj: «Ona nije smjela pred Stipančićem Jurja ni pomilovati a jedva poljubiti; otac se protivio tome dokazujući da se dijete takvim draganjem razmekšava i prima na se mekanu i ropsku žensku ćud.» Juraj je bio izrazito nadareno dijete: «U petoj godini znao je Juraj čitati i pisati, u šestoj godini razumio se već u čitanje geografske karte, znao naizust sve evropske države sa glavnim im gradovima i brojem stanovnika, znao imena gora, rijeka i tako dalje. U osmoj godini podučavao ga je uz oca školskim predmetima pater Bonaventura…Matematika je Jurju osobito išla u glavu, a učio je lako i jezike. U desetoj godini govorio je pored materinskoga jezika i talijanski i prevađao s latinskoga…S navršenom šesnaestom godinom položio je Juraj zaključni ispit s odličnim uspjehom, a dva mjeseca iza toga poslao ga otac u Beč da u tamošnjem sveučilištu sluša pravo.»  Stipančić je uvjeren u genijalnost svoga sina jednom rekao Valpurgi: «Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe da dovrši nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više nego možeš i pomisliti.» Tada otac još nije znao da Juraj nikad neće završiti fakultet. Kako su godine polako prolazile, a Juraj nije polagao ispite pričalo se po Senju da je postao potepuh, da s nekom propalom djevojkom svira po krčmama i radi kao konobar. Sve to nije bilo daleko od istine. Kada je otac umro, Juraj se vratio kući da od majke uzme novca: «Bilo ga je dosta teško poznati. Mjesto sitnog, slabašnog i blijedog dječaka, kakav je pred deset godina pošao u Beč, stajao je pred njom čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izbuljenih očiju pod naočalima, čupave kratke brade i brka.» No mnogo su značajnije bile psihičke promjene. Juraj se pretvorio u bezobzirnog, sebičnog, egoističnog i emocionalno hladnog čovjeka. Nije nimalo mario za majku i bolesnu sestru. Vrhunac lošeg ponašanja bio je kada je uzeo pištolj i majci prijetio da će se ubiti jer mu ona nije htjela dati novac. Kada je napokon popustila i prodala kuću da bi mu udovoljila njemu nije bilo nimalo žao što otkida od njenih i sestrinih usta. Zadnje što se o njemu znalo je da je promijenio ime u György Istvánnfy i otišao u Mađarsku.

 

Lucija Stipančić

«Djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi; njezini bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima sjeća na petnaestogodišnje ili šesnaestogodišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog starog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni vrlo tanahan pas visokoga struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u četrnaestogodišnjega djevojčeta.»  Bila je strogo odgajana i živjela  potpuno izolirana, a svjesna toga kao i činjenice da je to zasluga njenog oca tiranina kojeg nikada nije istinski voljela: «A što želi od mene? Ja živim zaboravljena i neugledna kao služavka, a ne onako kako bi se patricijskoj kćeri pristojalo. To je po očevoj volji, pa što želiš da mu budem bolja?»Kada je imala šesnaest godina prvi je put išla na ples: «Luciji je iza tog prvoga plesa bilo kao i svim djevojkama njezine dobe koje se nađu prvi put u vrtlogu sjajnih toaleta, same mladosti pune života u okviru sjajno nakićene i rasvijetljene dvorane. Bilo joj je kroz nekoliko slijedećih dana kao da je proživjela prekrasni vilinski san, a njezina joj pamet opetovala neprestano one slatke riječi što su joj ih laskavo i s nekom zamamnom tajanstvenom nejasnošću govorili muškarci....njezina se duša vraćala nezasitnom nasladom k toj noći, opetovala u potankostima sve kretnje, poglede i riječi sjajnoga društva. Ta noć dala je za mjesec dana neiscrpivoga gradiva razgovoru među njom i majkom.» Lucija nikada nije tražila mnogo, tek malo slobode i pažnje, ali otac je jednostavno zanemarivao njeno prisustvo. Nije joj dao čak ni da čita knjige po svom izboru. Pa ipak bila je uz njega kad je umirao. Jedino čemu se u svom neveselom životu veselila bila su Alfredova pisma: «Kad je pročitala pismo, nasmiješi mu se i pritisne onda na nj svoje suhe usne». Tada još nije znala da su pisma bila lažna, da ih nije slao Alfred. Ona je zapravo cijelo vrijeme živjela u laži, vjerovala u lažni sjaj obitelji, lažnu Alfredovu ljubav pa i lažna Martinova pisma. Kada je shvatila da je prevarena patila je, ali nijemo: «Ležala je kao mrtva, slomljena kao ljiljan kojemu je oluja pretrgnula struk»  Nije živjela još dugo. Umrla je od tuberkuloze. «U maloj tamnoj sobici planu naglo svjetlost. Svi se uzbude: kada se pokazalo iza oblaka sunce i uprlo punim sjajem u prozor sobice, digao se Lucijin duh u slobodu... - Hodite - dozivala je Gertruda u hodniku žene - brzo je pogledajte: jeste li već kada vidjeli ovakvog mrtvaca! Bila je lijepa za života, ali pogledajte  je sada: kao da se smije, kao da će progovoriti...»

 

Filip pl. Vukasović

         Kanonik Vukasović bio je župnik u Senju i Stipančićev daljnji rođak. Oduševljavao se ilirskim idejama: «Glava pokreta, kanonik Vukasović, bio je uman čovjek, od prirode bogato nadaren, a naukom prosvijetljen, te ne samo porijeklom i imenom nego i duhom svojim pravi narodni aristokrat. On je brzo shvatio pokret što ga je u Zagrebu uz grofa Draškovića pripravljao Gaj. Nove vijesti iz Zagreba trgoše mu živo dušu. Činilo mu se da je već o tom i baš tako i on sam mislio…Neutješno gledao je pred sobom skoru propast svoga naroda čijom mladom i svježom krvi pomlađuje svoje srce tuđinac. - Tad dopre do župnoga dvora senjske prvostolne crkve prvi sijevak zagrebačkoga "osvita" pa trgne dušom i zaigra srcem umnoga popa Vukasovića. - Budimo se! - klikne on i bude mlad kao da je pred pojavom mladoga Gaja zbacio sa sebe teret dugih godina. Sad nema žrtve koju ne bi mogao podnijeti, mišljaše on i ćutio je da bi mogao i on u jednoj ruci s mačem a s propelom u drugoj stati na čelo svoga naroda i udariti na njegove tlačitelje.» Otkad mu je sijevnula ideja da ode u sabor tražio je kolegu…i pronašao ga u Anti Stipančiću. Kako ga je ovaj izdao i priklonio se Benettiju tik pred same izbore podržao ga je Ćolić. Zbog toga izdajstva Vukasovićeve su pristaše divljački navalile na Stipančićevu kuću i razbijale prozore. Budući da je imao pomalo nerealan pristup stvarnosti naišao je na nerazumijevanje svojih ideja. Usprkos tomu Ćolić i on su izabrani kao poslanici za sabor. Iako je bio svećenik, Vukasović nije imao razumijevanja za ljude i njihove probleme, i slovio je kao škrt. Bio je više okrenut politici nego Bogu.

 

Josip pl. Ćolić

Josip pl. Ćolić bio je već stariji čovjek: «Velika ljudina od šezdeset godina, umnog i ozbiljnog lica strogih crta, svijetlosivih očiju». Bio je umirovljeni major koji je obnašao dužnost gradskog suca, ali inače se nije previše «pačao» u javne poslove. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji su bili zabrinuti zbog «potonuća» tadašnjih plemenitih obitelji i usto se zanimao za ilirske ideje: «U njemu još nije bila umrla svijest o staroj tradiciji dugovjeke njegove porodice ni misao na zasluge po kojima se ona u borbi umom a i mačem s narodom i za narod digla do plemenštine, ugleda i bogatstva. Sjaj sablje nije mogao da mu zabliješti oči, ropsko gospodstvo, ovisno od tuđe samovolje, nije moglo da u njem utrne ponos na ime i ugled Ćolića. Gledao je često s Vukasovićem sažalno na izrađanje domaćih plemenitih obitelji, kako jedne tonu u moru svenjemačkoga gospodstva, druge filistarskom nadutošću rasteplju staru imovinu, a obje slijepo i nemoćno padaju u ruke onima kojima bijaše cilj da pogase idućim naraštajima i posljednje svjetlo što je bacalo svoje zrake u snažnu, krvavu, ali mnogo puta slavnu prošlost njihovih otaca.» Upravo zato, ali i zato jer je bio pošten čovjek Vukasović je u njemu pronašao idealnog suradnika. Budući da je Stipančić odstupio od kandidature za zastupnika grada on je prihvatio tu dužnost.

 

Major Benetti

         Major Benetti  čovjek je mudar, uspješan i prodoran, ali koji ne poznaje moral. «Bio je rodom Tršćanin, čovjek od četrdeset i pet godina, onizak, crnomanjast, mrka koščata lica i crnih, pronicavih ičiju. Od svog mnijenja i svojih nakana nije pred mlađima odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome bio je silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Ćutio je te može takav da bude jer mu je to dopuštao položaj i vlast…Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali pio je malo…Baratanje s građanima olakšavali su mu i doušnici od kojih je bio glavni Fabijan Martinčić. Takve pomagače znao on držati u strahu i na uzdi što plaćom a što grožnjom.»

No na kraju ispada da major i nije tako nedodirljiv kako se činilo: «deset dana iza obavljenoga izbora bio je major Benetti premješten iz Senja na potčinjeno mjesto u Gospić poradi toga što nije umio, pored sve neograničene mu vlasti, provesti izbore u smislu naputka gospićkog generala».

 

Martin Tintor

Martin Tintor pošten je i vrijedan mladić iz Senja. Angažiran je oko Vukasovićevog izbornog tabora i što je još važnije zaljubljen u Luciju. Ona je njegovo nadahnuće, njegova Laura kojoj redovito šalje Petrarkine sonete potpisane s M.T.

«S' amor non e, che dunque e quel ch' i' sento?
  Ma s' egli e amor, per Dio, che cosa e quale?
  Se buona, ond' e l'effetto aspro mortale?
  Se ria, ond' e si dolce ogni tormento?»

«Svršio je šest gimnazijskih razreda. Koliko se čini, nije dječak svojim duhom nikakav lux mundi, ali dobar i pošten. Otac mu je bio zidar i pao s krova neke kuće kad mu je taj jedini sin svršio šesti razred. Stari je ostao živ, ali nesposoban za posao. Dječak nije mogao nastaviti nauka da bude, kao što su roditelji najviše dašto poradi sebe željeli, pop, te ga uturaju nečijim zagovorom u magistratsku pisarnu sa pet forinta mjesečne plaće.»  Pred izbore je stao uz svećenika Vukasovića i prosvjećivao svjetinu: «Čita ljudima senjsku historiju iz Vitezovićeve kronike, kako su stari Senjani ratovali s Turcima i Mlečanima, koliko su blago zgrnuli u svom gradu, bili svoji gospodari i tako dalje.» Budući da je bio iznimno radišan i imao potencijala Vukasović ga je poslao u sjemenište. Neko vrijeme bio je Martin ondje da bi shvatio da ipak nije za svećenika. Kada se vratio kući Lucijina majka ga je zamolila da Luciji piše pisma potpisan kao Alfred i on je to rado činio jer je Luciju istinski volio. Kada je Lucija umrla javio se Tintor nadstojniku sjemeništa: «Primite me, reverendissime, opet u svoje stado; sad već ne može biti za me zapreka da ne budem do smrti vrijedan sluga božji...»

 

Alfred pl. Ručić

         Alfred je Jurjev kolega. Kada je Juraj došao u Senj da bi od majke uzeo ono malo imovine što je ostalo Alfred je išao s njim. Ondje je upoznao Jurjevu sestru Luciju i slomio joj srce. Alfred je «čovjek nešto mlađi od Jurja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom od krzna. Bio je viši od Jurja i mršav. Lice mu je bilo bijelo, oči crne, mutne, ali vesele; imao je malen, crn, pomno uvijen brčić i nosio po strani male zaliske»

Alfred je željnu ljubavi i naivnu Luciju lako zaveo: « Dok bi ona čitala, uzeo bi je gdjekada kao nehotice za ruku i stao s tolikim zanosom i rječitošću hvaliti njezine sposobnosti, glas i čuvstvo kojim čita…Njegov pogled, žalostiv i zanesen, kako ga u društvu sa ženskinjama znadu neki muškarci smoći, bio je njoj ugodan.» Znao joj je reći: «Lucijo, ja bih želio biti pjesnik ne poradi slave nego poradi vas…Ni Laura nije mogla biti ljepša nego što ste vi» Sve je te slatke riječi tako olako izgovarao, bio je obični ženskar. To saznajemo iz jednog Jurjevog pisma u kojem piše: «on je već u svojoj dvadesetoj godini imao do trideset ljubovca svake dobe i iz svih kasta ženskoga svijeta…vidiš ti našega Fedicu kako umije lijepo glumiti! Ne vidi mu se rep, ni kozje noge, ni rogovi!» No ubrzo se Alfred skrasio. U Zagrebu se sretno oženio i potpuno zaboravio na Luciju koja je zbog njega patila sve do smrti.

 

Cincar Marko

         Cincar Marko je lihvar od kojega je Ante Stipančić htio posuditi novac za Jurjevo školovanje, međutim nije posudio jer je Marko tražio da nađe dva svjedoka, a Antu bi bilo sram da se sazna da namjerava uzeti pozajmicu od Marka pa je odustao.

«Bio je to čovjek od sedamdeset i pet godina, ali jak: onizak, krupna lica, niska čela, velikog nosa i debelih usnica. Gledao je sveđ zamišljeno svojim malim žmirećim očima, a bio je škrtica, da mu nije bilo daleko ravna. Hranio se petak i svetak posoljenim grahom, začinjenim samo octom, a ribe, kad se i za krajcar funt prodavao, nije kupovao jer se bojao troška na ulje. Njegov do peta dugački kaput prešao je bio u poslovicu; kad bi poradi zamazanog kaputa korila koja mati sina ili žena muža, rekla bi: - Kaput ti je kao na Cincaru Marku.
- A znalo se opet da Marko ima novaca i da ih posuđuje uz dobru jamčevinu i masne kamate.»

 

Gertruda

         Gertruda je bila služavka u kući Stipančićevih. Bila je siromašna i kod njih je zarađivala da prehrani svojih troje dječice. Osim svih gradskih tračeva znala je i mnogo poslovica koje je u raznim prilikama izgovarala. Inače je bila ugodna i veoma brižna osoba.

 

Andrija Bukovčić

         Andrija Bukovčić bio je ugledan i vješt senjski kapetan čiji je sin, isto kapetan, u jednoj oluji spasio Stipančićev brod i zbog čega mu je ovaj bio jako zahvalan. Jednom prilikom se starac Bukovčić preporučio Stipančiću za glas u vijeću za izbor patricija i Stipančić mu je obećao dati glas, ali  ga ipak nije podržao. Kao Vukasovićevom pristaši major Benetti mu je bez ikakve istrage oduzeo «pravo javnoga mešetarenja»

 

Major Winter

         Natporučnik Winter bio je veseo, zabavan i čovjek pun života sudeći prema Jurjevom pismu prijatelju u kojem ga spominje. Jurjev otac Ante Wintera je pak smatrao najgorim neprijateljem jer je ovaj pijan izazvao incident na Jurjevom krštenju. Nakon toga je otišao iz Senja, a vratio se ponovno kada je postao major nakon što je Benetti smijenjen.

 

Fabijan Martinčić

         Fabijan Martinčić bio je onizak čovjek, crne brade i tamna, suha a široka lica i nosa. Bio je Vukasovićev rođak. Svakako se htio dočepati pozicije javnog službenika pa je zapustio svoj trgovački posao i postao Benettijev doušnik.

 

Ferdo Scimiotti

         Ferdo Scimiotti bio je kao i Martinčić propala pijanica i Benettijev doušnik.

 

Kompozicija:

         Roman se sastoji od 16 poglavlja i pisan je po načelu uokvirene kompozicije. Najprije saznajemo o sadašnjosti tj. kako bolesna Lucija i Valpurga siromašno žive, a onda nas pisac retrospektivno odvodi do prošlosti, pripovijeda tijek života članova obitelji Stipančić i objašnjava kako su propadali, da bi na samom kraju prikazao sam konac tj. tragičan kraj ženskih likova romana.

 

Problematika:

         U romanu je najveći naglasak na problemu propadanja plemićkih obitelji, konkretno senjske obitelji Stipančić. Od ostalih društvenih i političkih problema tu su pojava ilirizma, mađarizacija i uspon građanstva koji su kao i propadanje plemstva problemi univerzalni za cijelu Hrvatsku toga doba. U okvirima privatnog života ističe se problem odgoja, odnosa u obiteljima, primjerice bračnih i roditeljskih, problem lažnog morala, ljubavi i prijateljstva i sl.         

 

Stil i jezik:

         Roman Posljednji Stipančići je realistički, ali ima i modernističkih obilježja. Pisac je objektivan, pripovijeda uvjerljivo te jasnim i skladnim rečenicama plijeni pažnju čitatelja. Koristi raznolike pripovjedačke tehnike: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pisma, dnevnički zapise. Posebno uspjeli su mu opisi koji su kao i fabula podređeni stvaranju karaktera. Novak portretira (fizički, socijalni i psihološki portret), portretira pomoću ambijenta te izrazito detaljno, precizno opisuje i pripovijeda čime ostvaruje dojam istinitosti i uvjerljivosti. Napetost i dinamiku Novak je postigao ponajprije retrospektivnim izlaganjem događanja, ali i nizom raznolikih stvaralačkih postupaka. U romanu ima elemenata kritičkog realizma, u smislu tematike kojom se roman bavi, tj. Novakovog kritičkog osvrta na propadanje plemićkih obitelji. Jezik je većim dijelom književni. Neknjiževno govore tek rijetki likovi iz nižih slojeva. U romanu ima arhaizama, latinizama, a pojavljuje se i vrlo malo njemačkoga te talijanskoga, među patricijima i u Patrarkinim sonetima koje Tintor šalje Luciji.

 

Moje viđenje djela:

         Novakov Roman Posljednji Stipančići mi se doista svidio. Smatram radnju zanimljivom, a posebno mi se sviđa Novakov stil pisanja i realistični opisi. Cijela knjiga djeluje uvjerljivo, stvarno. Novak vrlo umješno oslikava psihu likova. Smatram također vrlo uspjelom namjeru pisca da uklopi zanimljivu radnju u povijesnu okosnicu. Sviđa mi se i kraj romana koji je u odnosu na ostatak djela optimističan: «Mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još Hrvatska ni propala...». Divim se Novaku jer nam je ostavio iznimno kvalitetna djela usprkos teškim životnim prilikama i problemima koji su ga pritiskali.